Fotografija | Mak Vejzović
Na izložbi POZICIJA biti će predstavljeni do sada nikada izlagani radovi nastali u periodu od 1972. do 1976., hrvatskog slikara i grafičara Fadila Vejzovića. Na otvorenju izložbe pridružiti će nam se i gospodin Ozren Kanceljak i uputiti nas u umjetničku scenu tih godina.
O izložbi…
Fadil Vejzović je tijekom prve polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća izradio niz zanimljivih radova na papiru koji u podjednakoj mjeri posjeduju kako slikarske tako i crtačke karakteristike. Drugim riječima, u njima će na dinamičan te vizualno potentan način koegzistirati, štoviše uzajamno se suprotstavljati ili prožimati, mrljaste i linijske sekvence, na taj način tvoreći dojmljive koloplete ekspresionističko-organičkih, nadasve sugestivnih, a na trenutke čak i pomalo uznemirujućih vizualnih karakteristika. U sadržajnom, pak, smislu radi se o kompozicijskim rješenjima na granici figuracije i apstrakcije, s u većoj ili manjoj mjeri razgrađenim odnosno u pozadinu integriranim, ali istodobno, ipak, jasno raspoznatljivim,ljudskim figurama. Štoviše, posve je razvidno kako spomenute ljudske figure – u nekim primjerima u nečijem društvu a katkada, pak, posve same – upravljaju automobilom. Vejzović osnovni siže ovoga ciklusa, znakovito naslovljen Pozicija, crpi iz osobna iskustva redovitih i dugotrajnih vožnji osobnim automobilom, nužno pritom boraveći u sličnim statičnim sjedećim pozama koje će neminovno predstavljati svojevrsni kontrapunkt dinamici kretanja vozila u cjelini. Izgleda kako je upravo ta i takva statičko-dinamička aporija poslužila umjetniku kao izravni problemski okidač za izradu serije prizora reduciranih isključivo na unutrašnjost automobilske karoserije u kretanju. Kako Vejzović ostvaruje utisak kretanja? U osnovi on to ne čini služeći se postupcima karakterističnim za pokret futurizma, iako će stanovite naznake takva pristupa ipak biti nazočne posredstvom mjestimičnih „dupliranja“ likova, pri čemu – ukoliko je riječ o bočnim vizurama – svjesno ostavlja nedorečenim je li riječ o dvije osobe, ili, pak, tek o jednoj prikazanoj u sukcesiji pomaka. U nekim će primjerima, međutim, pogled na osobu odnosno osobe dolaziti sprijeda ili odozgo, čime takva dvojba automatski prestaje postojati. Bilo kako bilo, utisak dinamike i pokreta Vejzović, dakle, ponajprije ostvaruje posve drukčijim likovnim sredstvima od onih futurističkih. Služi se, naime, potezima naglašenih gesti, potom titravim linijama u kombinaciji s naglašeno organički tretiranim mrljama, a katkada će posezati čak i za tzv. drippingom. Njegove forme kao da naizmjence eksplodiraju i implodiraju, ostvarujući pritom i neke doista začudne asocijativne učinke. Ciklus Pozicija na inventivan i neprijeporno autentičan način balansira na razmeđi asocijativne apstrakcije i razgrađujuće figuracije. Aktivan suživot Vejzovićevih dominantno organički tretiranih oblika s onima nešto bliskijim konstruktivističkom načinu promišljanja, ponajprije nazočnim, primjerice, u prikazu automobilskih sjedalica, ne odvija se, međutim, tek na čisto formalnoj razini, već i na onoj sadržajnoj. Moguće je, zapravo, govoriti o svojevrsnom isprepletanju čovjeka i stroja. Na tragu takvih asocijacija u misli nam dolazi i distopijski roman Sudar J. G. Ballarda – kasnije odlično ekraniziran pod redateljskom palicom Davida Cronnenberga – o bizarnoj sekti čudaka koja u praksi rekonstruira svjetski poznate automobilske nesreće, uživajući pritom u vlastitim ozljedama nastalim uslijed penetracije metala/lima u ljudsko tkivo. Vejzovićev ciklus, srećom, nipošto nije potekao iz iskustva saobraćajne nezgode, ali svojom osnovnom tematikom i dandanas ostaje itekako aktualnim i vizualno poticajnim.
Recenziju napisao : Vanja Babić
O Fadilu Vejzoviću …
Iako iznimno muževna, macho izgleda, bio je topla umjetnička duša, kolegijalan i sklon uspostavi prijateljskih odnosa sa svojim suradnicima. S malo riječi i širokim osmijehom, bosanskom duhovitošću i vječito dobrim raspoloženjem, skladno se uklopio u homogeniziranu međugeneracijsku ekipu odanu svojim novinama.
…
Iako smo ga doživljavali kao grafičara, što je desetak godina bio njegov svakidašnji posao, slikarstvo je u njemu bilo neiscrpno vrelo novog, uzbudljivog, drukčijeg, avangardnog i samozatajnog – kakav je i sâm bio… sve do posljednje izložbe „Tijelo – Svijet“ u zagrebačkoj Galeriji Josip Račić u ožujku 2022., u izboru i postavu Milana Bešlića.
Željko Žutelija, Nacional, 16. 10. 2022.
Biografska bilješka: FADIL VEJZOVIĆ, hrvatski slikar i grafičar (Sarajevo, 1943 – Zagreb, 2022). Diplomirao 1966. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi profesora Raula Goldonija čiji je dugogodišnji suradnik; postdiplomski studij grafike i slikarstva na Akadmie der bildende Kunste u Nürnbergu (1971 – 1975). Radio u časopisu Start kao ilustrator, grafički savjetnik i umjetnički ravnatelj (1976 – 1986). Isprva pripadao lirskoj apstrakciji (Zid, 1979), potom sve više u duhu slobodne figuracije uvodio likove, osobito u ciklusu Pigmalion (1984 – 1986). Izrađuje višebojne bakropise i drvoreze; s Veljkom Barbijerijem izdao je 1987. bibliofilsku mapu Petar Hektorović, s iluminacijama punima renesansne živosti i figurativne simbolike. Grafički je uređivao i opremao kataloge i monografije. Izlagao je na brojnim izložbama u zemlji i inozemstvu, a za svoj rad dobio je mnoge nagrade. Od 2007. njegova su djela u stalnom postavu Moderne galerije Zagreb.